Argentinsko stanje kreativnog uma

Često slušam i čitam komentare na inovativne, vrhunski projektirane interijere iz svjetskih metropola, kako je kod nas nemoguće realizirati takva rješenja jer nemamo takve budžete ili su nam nedostupni inovativni materijali koje koriste. Svjestan sam da su interijeri u New Yorku, Berlinu, Tokiju ili Dubaiju iz neke zaista druge dimenzije s obzirom na novce koji su u njih uloženi, ali je li zaista vrijednost investicije ključni faktor koji nas razdvaja?

Netom prije rasplamsavanja pandemije koronavirusom imao sam sreću da provedem gotovo mjesec dana u Argentini, većinom u Buenos Airesu. Ta zemlja je posljednjih godina prošla još jedno u nizu turbulentnih političkih i ekonomskih previranja, tečaj lokalnog pesosa prema stranim valutama je praktički kolabirao, redovi na bankomatima su svakodnevna pojava, a jaz između malog broja bogatih Argentinaca i ostatka populacije je sve veći. Osim toga, Argentina je prilično izolirana od ostatka svijeta, između ostalog jer je jednostavno stvarno daleko. Vrlo mali broj letova uopće povezuje Europu s Buenos Airesom, a letovi osim što su gotovo uvijek vrlo skupi, traju vječno. Let iz Zagreba preko bilo koje europske metropole je teško pronaći ispod 18 sati s jednim presjedanjem.

Međutim, uz sva ta ograničenja i svakodnevne egzistencijalne izazove s kojima se susreću, količina vrhunskih kreativnih rješenja u svim segmentima dizajna interijera je iznenađujuće visoka. Restorani, barovi, hoteli, trgovine ili klubovi nimalo ne zaostaju za onima u svijetu, prvenstveno svojim inovativnim pristupom dizajnu koji se gradi na bogatom autentičnom nasljeđu. Naravno i tu se zadnjih godina pojavio sindrom repliciranja Pinterest trendova uz mnoge burger i craft beer lokale koji dosljedno prate sva nepisana pravila dizajna takvih mjesta - industrijski materijali, cigla, drvo, čelik, neonski natpisi i viseće vintage žarulje prevladavaju u svima, samo se omjeri mijenjaju. Možda baš iziritirani tim valom lijepih, ali već viđenih interijera u kojima je teško shvatiti jesmo li u Brooklynu, Londonu ili Berlinu, lokalni dizajneri stvorili su neku svoju autentičnu priču.

Svatko ima vlastiti ukus, i vjerujem da će mnogi pomisliti kako mjesta koja sam izdvojio nisu najbolje što ovaj grad nudi i vjerojatno su u pravu, ali osim ukusa u dizajnu, postoji i ono nešto, po meni bitnije, a to je doživljaj prostora. Upravo u tom su oni jedinstveni i originalni, prožimaju sve segmente doživljaja na savršen način i zajedničkim snagama pričaju vlastitu priču koja počinje sa dizajnom interijera, namještajem i rasvjetom, preko komunikacije konobara, njihove odjeće, hrane i pića, pa sve do najmanjih detalja poput rukom pisanih natpisa na staklu u tradicionalnom ‘filete’ stilu.

Veličina Buenos Airesa je vidljiva već prilikom slijetanja na aerodrom Ezeiza. Nakon zaista iscrpljujućeg leta preko saharske pustinje, Atlantika i brazilskih prašuma, ispod nas se pojavio savršen ortogonalni raster grada koji je urbanistički iznimno jednostavan, ali u isto vrijeme neobično zanimljiv. Naime, svi gradski blokovi su gotovo pravilni kvadrati dimenzija cca 100 x 100 metara s odrezanim uglovima koji tvore mikro trgove, tj. otvaraju prostore koji služe za okupljanja. Gotovo sve ulice osim glavnih avenija su jednosmjerne što omogućuje prilično široke pločnike na kojima je u gotovo svakom dijelu grada niz manjih ili većih terasa kafića ili restorana. Uz takvu organizaciju prostora, gotovo da i nema potrebe za trgovima, kojih u stvari ima znatno manje nego smo navikli u Europi, iako je arhitektura gotovo u potpunosti europska. Naime, grad izgleda više kao koktel europskih metropola poput Pariza, Barcelone i Rima, prepun je klasicističkih palača i avenija s drvoredima. Kad ne bi bilo ljetnih vrućina u veljači, bogate egzotične vegetacije i sporadičnih jata zelenih papiga koje krešteći prelijeću s drveta na drvo, slučajni putnik bi na trenutke teško prepoznao da se nalazi u južnoj Americi.

Knjižara El Ateneo

Upravo zbog tako pravilnog gradskog rastera, centar grada je moguće doživjeti samo kao lokaciju koju preporučuju vodiči. Veliki centralni trg oko kojeg su predsjednička palača (zbog svoje roze fasade nazvana Casa Rosada) i katedrala ili najšira avenija na svijetu 9 di Julio sa svojim poznatim obeliskom i svjetlećim muralom Evite Peron osim mjesta za selfie ne pružaju gotovo ništa više. U šetnji ulicama punih dućana, ulazimo u knjižaru El Ateneo čiji interijer je gotovo u potpunosti restauriran stari neo-barokni teatar u kojem su knjige izložene na parteru i u loggiama, a kavu pijemo na bivšoj pozornici. Međutim nakon zatvaranja dućana otkrivamo da se život Buenos Airesa očito dešava negdje drugdje, u pravilu unutar rezidencijalnih kvartova, na ulicama ili točnije križanjima tih ulica, jer se cijeli centar ubrzo prazni.

San Telmo i bar Defensa

Odmah pored centralnih znamenitosti nalazi se jedan od najstarijih kvartova, živopisan na svoj način i vrlo popularan među strancima. Prostor oko malog trga i stare zatvorene tržnice često je prepun štandovima s antikvitetima i rukotvorinama, a većina lokala su zadržali tradicionalno urbano uređenje, pa čak i veliki globalni brendovi poput Starbucksa ovdje izgledaju neobično autentično. Pametnom odlukom su gradske vlasti zaštitile baš te tradicionalne barove, restorane i trgovine kako bi spriječili njihovo nestajanje koje bi neminovno uništilo i velik dio autentičnog šarma koji ovaj grad ima. Tako je i jedan od najstarijih živućih barova Defensa još uvijek jednako rudimentaran u svom dizajnu kao i prije mnogo desetljeća, ali upravo ta iskrenost uz patinu vremena daje mu snagu da i danas bude iznimno popularan i svjež. Par blokova dalje, nekoć zapuštena natkrivena tržnica, zadnjih godina doživljava uskrsnuće. Umjesto oronulih ili zatvorenih trgovina, tamo se svakodnevno otvaraju mali gastro koncepti koji nude sve od tradicionalnih (i po meni najboljih) empanada, preko vina i craft piva sve do prilično high-end delicija.

Jedan od meni najdražih restorana smjestio se baš tamo i odlučno okrenuo leđa danonoćnoj vrevi rijeke ljudi koja kruži između barova, restorana i dućana. El Baqueano je poseban autorski koncept kuhara i somelijerke koji su udružili snage i pokrenuli pravu malu revoluciju otkrivajući zaboravljene autohtone namirnice i jela iz cijele Argentine te ih preslaguju u potpuno nova kreativna rješenja. Uz tako jaku priču, interijer je upravo ono što mora biti - scenografija. Uz potpuno otvorenu kuhinju u gotovo cijeloj dužini restorana, u svakom trenu se vidi koji slijed je na redu te s kakvom pažnjom se priprema. Malen broj stolova sa besprijekornim bijelim stolnjacima kao da svijetle u zamračenom prostoru kojem je golemi arhiv vina jedini pošteno osvijetljen segment.

La Boca

Kvart sa svih razglednica i turističkih brošura. Nekoć lučki slam naseljen prvenstveno talijanskim imigrantima koji su od otpadnih limova s brodova slagali trošne nastambe koje bi pokušali uljepšati bojanjem u šarene boje, danas je vrlo fotogenična pozadina za selfije uz ulične plesače tanga ili kopiju Maradone. Baš Maradona je najpoznatiji simbol ovog kvarta kojim dominira predimenzionirani stadion Bombonera slovenskog arhitekta Viktora Sulčiča. Doslovno uguran unutar stambenih blokova radi čega su tribine iznimno strme, a betonska konstrukcija koja ga drži izgleda kao brutalistička gotička katedrala nogometa. Prisustvovanje utakmici lokalnog kluba Boca Juniors je doživljaj koji je teško opisati riječima, pa se neću niti truditi. Proces dobivanja ulaznica je iznimno kompleksan jer one u stvari ne postoje; sva mjesta su godinama unaprijed rezervirana za članove kluba koji svoje iskaznice prenose s generacije na generaciju.

Ovaj donedavno vrlo opasan kvart u kojem nije bilo preporučljivo zalutati izvan par turističkih ulica ili se zadržati nakon mraka, sakriva neke neočekivane kontraste. Jedna od najrelevantnijih južnoameričkih galerija suvremene umjetnosti PROA smjestila se baš ovdje, a početkom godine slavni Anish Kapoor imao je veliku retrospektivu svojih prostornih instalacija. Na krovu ove minimalističke bijele zgrade, kao savršeni kontrast okolnom intenzivnom šarenilu tradicionalne arhitekture, nalazi se intiman bar sa velikom terasom i predivnim pogledom na cijelu staru luku.

Palermo

Relativno daleko od centra, oko pola sata vožnje, što je u gradu od preko 15 milijuna stanovnika zapravo blizu, spontano je stvoren novi gradski centar. Palermo je danas podjednako popularan, ako ne i popularniji od samog gradskog centra, prepun života, manjih ulica, prekrasnih zgrada, drvoreda, barova i restorana, malih dizajnerskih dućana, ali prije svega ljudi! Ovdje su ljudi na ulicama 24 sata i gotovo svakodnevno se nešto događa. Upravo zbog lokacije troškovi života su ovdje bili znatno manji, čime su privučene investicije avangardnih, hrabrih i u pravilu mlađih poduzetnika. Većina inovativnih lokala nalazi se upravo među ovim stambenim blokovima, a jedan od najzanimljivijih je trenutno Niño Gordo. Azijsko-argentinska fuzija okusa uronjena je u potpuno nestvaran koncept interijera kojim dominiraju crveni lampioni radi kojih je sve intenzivno crveno, čime su ubili svaku nadu za objavom slika hrane na Instagramu. Autorica ovog koncepta je mlada lokalna dizajnerica Eme Carranza iza koje stoje trenutno najpopularniji, ali i najluđi koncepti interijera po gradu.

Novoj generaciji chefova svugdje je teško probiti se i pokrenuti vlastiti restoran, a pogotovo u gradu prepunom uspješnih, uhodanih lokala. Jedan od takvih je sigurno Don Julio. Ne samo da tamo svaki put jedemo besprijekorno meso s roštilja praćeno vrhunskim Malbec vinima, već je uvršten na listu svjetskih Top50 restorana iako, za razliku od gotovo svih ostalih na listi, ne nudi nikakvu inovaciju ili minimalistički dizajn na tanjuru, već jednostavnu, iskrenu, lokalnu tradiciju i posvećenost baš svakom detalju. Interijerom dominiraju stotine ispražnjenih boca vina na kojima su gosti markerom ispisali svoje iskustvo, a centralnu poziciju, poput oltara, zauzima šank s izloženim svim mogućim stejkovima (na otvorenom) te golemi roštilj odmah iza njega.

S druge strane spektra smjestio se jedan od najnovijih izazivača na sceni, skriven u sredini stambene ulice, unutar bivše mehaničarske radione, nalazi se Proper. Gotovo ne-dizajniran interijer, zadržao je sve elemente bivšeg prostora koji su adaptirani novim potrebama. Ekipa is Propera, sama je osmislila sve detalje koncepta, čak su vlastoručno zazidali krušnu peć koja je centralno mjesto za pripremu svih obroka na meniju. Proper nije baš lako naći jer nema nikakve oznake na ulici, a ulazna vrata su i dalje mehaničarska. U prostoru za popravak automobila, betonskih zidova s čeličnim policama za dijelove i pokojim prikladnim kalendarom, smješteno je tek nekoliko zajedničkih stolova i sama kuhinja koja osim manjeg šanka nema nikakvih barijera pa je dojam već s ulaza da smo zalutali u nečiji privatni prostor.

Takav je i cjelokupni doživljaj, svi timski rade sve, prosjek godina je 25, a na meniju su jela grupirana po veličini porcije jer se obavezno naručuju za cijelu grupu za stolom i dijele. Redoslijed dolaska na stol definira zauzetost krušne peći, pa katkad nešto što zamišljate kao predjelo, dođe tek na kraju serviranja, ali uz cijeli ambijent uvijek ispadne kao da je upravo tako oduvijek trebalo i biti.

Hibrid dućana, restorana i bara La Favorita

Sličan pristup ima mladi kolektiv iza koncepta La Favorita, zaboravljene tradicionalne kvartovske pulperie, hibrida dućana, restorana i bara. Otkrivši jedan takav prostor, sačuvali su sve ključne elemente, osuvremenili cijeli koncept i nadgradili ga genijalnim dizajnerskim rješenjima. Mala kuhinja priprema ograničenu ponudu tradicionalnih jela, šank poslužuje sve vrste lokalnih pića i koktela, a naglasak je na vermut koji poput fontane curi iz usta keramičke ribe!? Potrebno je samo ispružiti čašu i narudžba je spremna. Svako malo iznad glava nam je prošao model vlaka koji povremeno zaokruži cijelim prostorom, a najpopularnije argentinsko piće Fernet-Cola servira se u razrezanim plastičnim bocama od Cole, baš kako mladi miksaju u parkovima. Čak i prije karantene, uveli su mogućnost preuzimanja koktela u ambalaži za ponijeti doma, s preuzimanjem na uličnom prozoru. Svaki detalj ovog prostora je pomno osmišljen, ali iznimno pažljivo, bez pretencioznosti, nepotrebnih pseudo-vintage dekoracija ili ‘šaljivih’ poruka o kavi i vinu, koje bi brzo uništile magiju cijelog ambijenta.

Gotovo svake godine se pojavljuju novi kvartovi koji se pretvaraju iz stambenih spavaonica u mjesta puna života i zanimljivih kreativnih rješenja. Uz podršku gradskih vlasti koje u svrhu razvoja novih gradskih zona omogućavaju manje poreze za pojedine kreativne industrije, poput audio-vizualnog ili dizajnerskog distrikta, gdje mlade firme iz tih branši mogu započeti svoj put do uspjeha uz znatno manje troškove. Primjerice bivše vojno naselje Las Cañitas, sad je prepuno novih lokala koji privlače posjetitelje iz cijelog grada, a nekoć zapuštena teretna luka Puerto Madero kroz par desetljeća postala je novi poslovni distrikt s prestižnim nekretninama i vrhunskim lokalima unutar obnovljenih skladišnih zgrada starih preko sto godina.

Zanimljiv urbani fenomen su razni speakeasy barovi koji se mogu pronaći u svim kvartovima. Kod njih doživljaj počinje već na ulici, jer je sam proces ulaska više ili manje kompliciran i tajanstven, a rezultat su neki od najboljih svjetskih ambijenata i koktela. Katkad morate saznati šifru kojom vam prolaznik otkrije broj telefona koji okrenete u uličnoj govornici iza koje se otvore tajna vrata ili pojesti cijelu sushi večeru kako bi vam omogućili da u obiđete ‘kuhinju’ koja je u stvari skriveni klub. Najpopularniji je među njima, već godinama, bar Floreria Atlantico u kojem smo trebali proći kroz uličnu cvjećarnicu i pitati da nam pokažu hladnu komoru za skladištene cvijeća… unutar koje se nalazi prolaz u podrumski prostor. Tek u podrumu otvara se ulaz u ovaj specifičan, vrlo dugačak i uzak bar kojem su jedine zidne dekoracije olovkom crtana čudovišta iz starih pomorskih karata, stolovi su mali i skučeni, šank se proteže cijelom dužinom, rasvjeta je izrazito prigušena, a atmosfera jedinstvena. Malo kog je iznenadila vijest da je baš ovaj bar početkom godine skočio na visoko treće mjesto Top50 barova svijeta.

San Antonio de Aerco

Oko sat vremena vožnje od Buenos Airesa, usred pampe nalazi se gradić koji po ničemu ne bi bio poseban da nije ostao ‘zaboravljen’ od napretka glavnog grada. Kao centar lokalne Gaucho kulture desetljećima je uspavanim ritmom služio kao njihovo glavno okupljalište i mjesto za opskrbu. Upravo sačuvana prošlost koja ovdje i danas živi, čini San Antonio de Areco pravim draguljem za inspiraciju tradicionalnim načinom uređenja interijera dućana, restorana, prenoćišta. Svi ti objekti danas su zaštićeni kao kulturna dobra, ali su i dalje potpuno funkcionalni bez većih promjena u odnosu na stara vremena. Gauchosi i dalje dolaze u opskrbu, na pokoju čašu vina i razgovor s vlasnikom, u drvenim frižiderima se čuvaju namirnice, prodaje se doslovno sve od šarafa do konzervi graha, a vlasnici prenose znanje na svoje potomke. Količina autentične patine (katkad i prašine) na policama sa pomiješanim antiknim i novim proizvodima je impresivna i pruža jedinstven uvid u funkcionalna kreativna rješenja koja se inače mogu vidjeti samo na crno-bijelim fotografijama ili u etnografskim muzejima.

Kao i sa svakim velegradom, i iz Buenos Airesa je potrebno povremeno pobjeći kako bi se razbistrila glava od mnogobrojnih podražaja. Srećom argentina je ogromna zemlja prepuna nevjerojatnih prirodnih pejzaža. Bilo da se radi o hladnoj Ognjenoj zemlji punoj pingvina iz koje se kreće na Antarktik, tropskim slapovima Iguazu na granici sa Brazilom i Paragvajem, slanim dolinama i šarenim planinama sjeverne regije Salta ili glečerima i alpskim pejzažima Patagonije, malo tko neće pronaći neki kutak za svoju dušu.

Moj kutak je ipak povezan s miksom civilizacije i prirode, a radi se o jednoj od najpoznatijih svjetskih vinskih regija Mendozi. Tradicija proizvodnje vrhunskih vina ovdje nije pretjerano duga, svega pedesetak godina unazad, vinogradi iz kojih je tada izlazilo generičko ‘vino tinto’ te se vlakovima prevozilo u ostatak zemlje počeli su se okretati kvaliteti, umjesto količinama. S vremenom je i lokalna sorta vina Malbec prepoznata kao vrhunska te su lokalne vinarije procvjetale. Danas ih ima na stotine, većih ili manjih, podijeljenih u nekoliko manjih pod-regija, ali svima je zajedničko da ulažu ogromnu brigu ne samo u proizvod, već i u cjelokupan doživljaj koji posjetitelji u vinarijama dobivaju. Zadnjih godina kao da se bore tko će angažirati boljeg svjetskog arhitekta da im projektira zgradu vinarije, osmisli što unikatniji doživljaj obilaska i kušanja, pretvori cijeli posjet u magičan spoj čovjeka, arhitekture, vina i terena. Sve je pomno kurirano, od prilaska posjedu, preko vožnje besprijekorno urednim vinogradima, prijemnog prostora, rasvjete, podruma s bačvama i dvorane za kušanje s pogledima koji oduzimaju dah.

Rosell Boher Lodge

Teško je odabrati koja je vinarija najbolja, jer svaka je zaista uspjela stvoriti vlastitu priču, vlastiti prostorni doživljaj, ali moj osobni favorit je definitivno Rosell Boher. Njihova vina su u rangu većine lokalnih vrhunskih vina, ali prostorni doživljaj koji pruža posjet njihovoj vinariji i malom pripadajućem hotelu su nezaboravni. Dolazak nije jednostavan jer su udaljeni od glavnih puteva, praktički u samom podnožju dominantnog planinskog lanca Andi koji omeđuje cijelu regiju. Izoliranost stvara dojam da smo došli na otok okružen morem vinove loze, a svaka smještajna jedinica je zasebna kuća s velikim staklenim stijenama otvorenim prema beskonačnim vinogradima i kulisi planinskih vrhova. Na krovu je otvorena hidromasažna kada i prostor za vatru koja se svaku večer zapali na svakoj kući, što u kombinaciji sa potpunim nedostatkom urbane rasvjete i zvjezdanim nebom stvara uspomenu za cijeli život. Tradicionalan dizajn, jednostavnost, samo najnužnije dekoracije i potpuna posvećenost doživljaju ambijenta čine ovaj kompleks neponovljivim i mogli bi poslužiti kao primjer mnogobrojnim domaćim vinarijama.

Argentina je osim svojom veličinom, u stvari vrlo slična nama. S našim karakterom i mediteranskim načinom života vrlo brzo se počinjemo osjećati kao doma. U tako sličnim uvjetima opće nesigurnosti s kojom i jedni i drugi živimo, za razliku od Hrvatske, argentinski dizajneri interijera i arhitekti ohrabrili su se u izričaju, praćeni podjednako hrabrim investitorima. Takav put je i jednima i drugima donio puno više benefita nego što bi donijela igra na sigurno koja je, čini mi se, postala pravilo u našoj zemlji. Hrabar iskorak, jedinstven pristup, inovacija i prije svega hrabrost, ključni su za uspjeh, pogotovo u teškim vremenima, a igra na sigurno završava uvijek na isti način - sigurnim kreativnim rješenjem koje se sigurno utapa u masu sličnih kreativnih rješenja.

Autor fotografija: Domagoj Blažević